Govorim u snu...

...

06.05.2008.

...


"Jabuku ispred Alminog prozora sasjekli su geleri. Neke grane ostale su da vise na tankim žutim kaiševima kore, druge su ružicastim beharom pokrile tlo oko stabla i komade žute polomljene kucice za vrapce. Pala je samo jedna mina, i samo jedan geler pogodio je Almu. Nekoliko cvjetova venulo je prženo kapljicama vec potamnjele krvi. Alma na turskom znaci jabuka.

Sjedimo u muzeju, cutimo iza neispijenih kafa, cekamo vijesti iz bolnice, i ne znamo da li se više bojimo ili stidimo. Alma je ovog proljeca imala velike planove: trebalo je da se zaljubi, da napiše prvu pjesmu, da svira na javnom koncertu. Stidim se, jer se osjecajm kao saucesnik ovoj Nepravdi koja djecu po Sarajevu sakati kao što ubija bube po svojim gunjevima.

Dosao je tata. Alma je umrla. Alma na latinskom znaci duša. Želim da pišem, najbolje što znam i najpoštenije što mogu, i da od ove sveske napravim šarenu kucicu za sve male duše koje lete iznad nas užasnute lepetom vlastitih krila..." - Nenad Velickovic "Konacari"

04.05.2008.

...


Pocni...
Pocinjem...
Iznenada pocinjem.
Sta pocinjem?
Znam da vas zanima :)
E, da pocnemo...
:)
Pocnimo!
Pocinje pocinak.

14.04.2008.

...


"Ja smatram da moramo.
Najpre, zato što u idealu možemo da izrazimo svoje nade, težnje i ciljeve, nezavisno od prakticnih ogranicenja i nezavisno od našeg uspeha u realizaciji, odredjenog spoljašnim uzrocima.
Drugo, zato što u idealu može da se ispolji koliko smo zaraženi starim predrasudama i tendencijama. Ako nam se neke strane života ucine toliko svete da u njih ne smemo da diramo cak ni kad analiziramo ideale, kolika ce tek biti naša hrabrost u prakticnom rušenju tih strana života? Drugim recima, dok intelektualna hrabrost još uvek ne garantuje prakticnu hrabrost, intelektualni kukavicluk svakako jeste merilo za prakticni kukavicluk..." - "Anarhizam i moral" - Petar Kropotkin

07.03.2008.

...


"Šta se promjenilo? Stekao sam povjerenje u neljudsko. I ne samo to: vec sve drugo pretpostavljam ljudskom. Ljudsko je zlo. Vec godinu dana ucim od macke, od njene fluidnosti, od samodovoljnosti jedne fluidne forme. Ljudi vole životinje samo onda kad u njima prepoznaju ljudske osobine. Zato vole pse, jer se raduju kao oni i na isti nacin su tužni, cak transparentnije tužni sa svojim krupnim i vlažnim ocima. Zapadni covjek gaji kult životinje, a dostignuta forma razumjevanja medju posvadjanim svjetovima (ljudskog i neljudskog) je basna. Zapadnjak Alan Parker je snimio film i u tijelo kanarinca ugradio ljudske osobine, snimio je horor scene sa škripom vrata i jednom ridjom mackom koja nasrce na pticu. Macka je nosilac zla, zato jer se u to tijelo ne daju ugraditi ljudske osobine. One osobine koje povezujemo sa tzv. dušom..." - Semezdin Mehmedinovic "Sarajevo blues"

08.02.2008.

...


"- Moj dobri i ljubljeni kralju, - nastavi potom Stajnar sa Hlidara - koliko sam ja cuo, mi smo prilicno ravni po rodu i stanju, i, ako se ne varam, znam da si ti seljak iz Gota, pa hocu u ime svog sreza da Ti zahvalim što si nam podario ono što vec imamo, naime, što si nam dozvolio da idemo uspravno ovdje na Islandu. Od svoje uprave niko ne može dobiti bolji poklon do da bude ono što je, a ne nešto drugo. Te bih molio, koliko se mene tice, da na taj dar odgovorim jednim svojim skromnim poklonom. U mojoj porodici bilo je dobrih jahacih konja. Smatram da posjedujem jedno ne tako loše kljuse, što i moj oblasni nacelnik može najbolje da posvjedoci, buduci da je on jedan od velikih koji je htio da ga kupi i nudio mi zlato i prijateljstvo za njega. Ali pošto si nam ti podario pravdu, to ja ovog konja stavljam u Tvoje ruke, u znak skromnog dara i moje odanosti. Konja su zadržali Vaši grofovi tamo pod šatorom. Samo bih molio da mi se prvom zgodom vrati uzda." - Halldor Kiljan Laxness "Ponovo pronadjeni raj"

Island je, kažu, prelijep...

25.01.2008.

...


" - Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda... Kao dete... Zaigrano... Prostodušno... Naivno... Beograd je, recimo, Taj Beograd... Muškarcina... Švaca i galamdjija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima... I Zagreb je Gospon Zagreb... Koketni geblovski brcici, prefrigani šmek preko jutarnje štampe... Najvecu larmu podigne kad zvecne kašicicom o rub porculanske šoljice... Pa Gospodja Ljubljana... Snažna Kraljica... Uobražena, elegantna, racionalna... Koja je tako hladno napustila taj brak iz racuna, cim je shvatila da racuna više nema... A Sarajevo... Lakoverno, detinjasto... Zato ono i prvo pruža ruke..." - Djordje Balaševic "Dodir svile"

Ja bih voljela da volim Sarajevo...

10.01.2008.

...


"...Možda je najznacajnija promena, medju brojnim korenitim društvenim promenama u Evropi XII veka, bila, sve vece poštovanje i priznavanje ženskog roda. Koreni tog radikalnog preokreta poticu iz Provanse, koja se po odnosima i obicajima drasticno razlikovala od ostatka srednjovekovnog sveta. Za srednji vek je karakteristican ženomrzacki, mizogini stav. U delima hrišcanski otaca, posebno u delima svetaca iz V veka, Avgustina Hiposkog (354-430.) i Jeronima (342-420.), žena je predstavljena kao bice koje je moralno i duhovno niže od muškarca. Teolozi kasnijeg doba cak su raspravljali o tome da li se, uopšte, može reci da žena ima dušu. Žene, seksualnost i ljudsko telo, kao i sva ovozemaljska zadovoljstva crkva je smatrala grešnim razonodama i iskušenjima, koja mogu zavesti coveka i skrenuti ga sa duhovnog puta.

Ubedjenja koja je prema ženama gajila i velika vecina srednjovekovnih hrišcana bila su izrazito dvojna. Materijalni svet, culnost, djavo i žena zajedno, predstavljaju izvor zla koje muškarca sprecava da ostvari duhovno sjedinjenje sa Bogom. Da bi se duša oslobodila za duhovne poduhvate, ta zla se moraju odbaciti i savladati. Sve culne želje moraju se, ako je ikako moguce, prezreti i odbaciti." - "Hristova izgubljena nevesta i sveti gral" - Margaret Starbird

05.01.2008.

...

OTIŠAO JE GRAD

Kako li samo ide sat bez žurbe,
tako sigurno da pojede godine,
dani su sitni casovi prolazni,
mjeseci blijede, otkinuti od vremena.

Bježe, bježe minute natrag, dok u njih
pucaju najpostojaniji topovi,
i odjednom, ostane nam samo još jedna godina,
jedan mjesec, pa dan, i smrt je na kalendaru.

Niko nije mogao zaustaviti bijeg vode,
nije ju zadržala ni ljubav ni misao,
nastavila je teci izmedju sunca i bica,
i tako nas ubi njena prolazna strofa.

Sve dok na kraju ne padnemo u vrijeme, pruženi,
te nas ponese i odlazimo, mrtvi,
vuceni bez života, i onda nismo ni sjena,
ni prah, ni rijec, i tamo sve ostaje,
a u gradu u kojem ne živimo više
ostadoše prazna odjela i ponos.

Pablo Neruda

29.12.2007.

...

"Bilo je krajnje vrijeme da se osjecam drugacije. Ne znam zasto sam ono rekla Morin; ne znam zasto govorim pola stvari koje kazem. Znala sam da sam prevrsila svaku mjeru, ali jednostavno nisam mogla da se zaustavim. Pocela sam da bjesnim, a kada se to desi onda osjecam mucninu. Bljujem i bljujem po nekome i ne mogu da se zaustavim dok se ne ispraznim. Drago mi je sto me je Martin izvukao napolje. Bila mi je potrebna kocnica. Cesto mi treba kocnica. I tako sam sebi rekla da od tog trenutka vise necu biti ista kao prije. Zaklela sam se da necu psovati, haha, niti pljuvati; zaklela sam se da stare bespomocne bakice koje su sve do jedne manje – vise djevice, necu vise pitati da li su se tucale u dogy stilu.

Martin me izgrdio, rekao mi je da sam kucka i da sam moronka. Pitao me je sta mi je Morin ikada ucinila nazao. A ja sam samo ponavljala « da, gospodine» i «ne, gospodine» i «zao mi je, gospodine» i gledala sam u trotuar, nikako u njega, samo da mu pokazem kako se istinski kajem. A onda sam se naklonila, sto mi se ucinilo kao lijep detalj. Zgranuo se, sta je sad, jebo te? Kako je to sranje sa da gospodine i ne gospodine? Rekla sam mu da sam odlucila da ne budem vise ista i da me vise niko nece prepoznati, jer vise necu biti ona stara. Ostao je bez teksta. Nisam htjela da im se smucim. Ljudima se cesto smucim, primjetila sam to. Na primjer, Chesu sam se smucila. Zaista mi je bilo potrebno da se to vise ne dogodi, u protivnom cu ostati sama na svijetu. Mislim da je sa Chesom svega bilo previse: nabacila sam mu se previse brzo i previse naporno i decko se uplasio. Kao slucaj Tejt Modern? To je definitivno bila greska. Zato sto je postojao vajb... OK, neke stvari su totalno uvrnute i naporne i tako dalje, ali samo zato sto su stvari uvrnute i naporne ne znaci da sam ja uvrnuta i naporna. Bilo je to neprikladno ponasanje kako bi to Jen srocila. Trebalo je da sacekam da se zavrsi projekcija i da izadjemo lijepo napolje prije nego se okomim na Chesa..." Nick Hornby "Dug put do dna"

22.12.2007.

...

                              VI

Poslije mene slobodno dišite
i vi,
sa rukama od crijepa,
i vi,
sa rukama od kolaca.

I prelamajte se u milion nijansi,
od crne do bijele,
i od bijele do crne,
- nikad me necete stici,
jer bio sam drugacija prizma.

Ja sam,
ispred nosa svih vrlo poštovanih
pronalazaca,
prvi uspio da patentiram,
pod istim rednim brojem,
osmjeh zanosa i cinizma.

Ja sam,
ispred nosa svoje vrlo cijenjene generacije,
prvi išao da onjušim oblake,
i prvi se namršten vratio.

I sad znam da je mudrije
uciniti korak van sebe,
nego proci kilometre i kilometre
u svojim uspaljenim grudima.

Inace,
bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
u vjetrenjace
i stanicne restoracije.

I pošteno sam,
cini mi se,
platio
kiriju što sam živio medju ljudima.

Jedan od meni najdražih autora, pjesnika Miroslav Antic. Da mi nije mrsko... Cijelu knjigu, koju ja imam, bih prepisala...

17.12.2007.

...


"Da li vam ovo zvuci sumanuto? Vjerovatno da, ali baš me briga. Ko još ne caska s nekim u svojoj glavi? Ko ne razgovara s Bogom ili s kucnim ljubimcem ili s nekim koga voli, a više nije medju živima ili možda sa samim sobom? T.H. nije bio ja, ali je bio ono što sam želio da budem. To ga je cinilo boljom verzijom mene, a to ne može biti loše, imati bolju verziju sebe na zidu svoje sobe koja vas stalno posmatra. Inspiriše vas da nikad ne padnete.
U svakom slucaju, želim reci da se dogodio trenutak - možda je to bio dan, možda nekoliko dana, više se ne sjecam - kada je sve izgledalo složeno. I ocigledno je to bio idealan trenutak da se sve upropasti." - Nick Hornby "Zakucavanje"

12.12.2007.

...


"Christine bolesna i trudna, Christine u bolnici, Christine koja se oporavlja poslije poroda.. to bijaše jedna osoba: žena napuštena, desesperee, na rubu propasti, neizmjerno zahvalna za jednu jedinu ljubaznu rijec ili malu pomoc; žena koja je upoznala sve patnje ovog svijeta i koja bi dala sve za jedan trenutak predaha, koja je dala sva junacka i vatrena obecanja sebi u životu. Christine koja je ozdravila, s tijelom i licem zaokruženima od dobre hrane, lijekova i pažnje, postala je druga žena. Sjecanje na patnje je nestalo, a odluka da postane dobra kucanica i majka postepeno slabila; polako su joj se vracale misli i navike iz njenog prijašnjeg života. Cetrnaest godina živjela je razuzdano po ulicama, usred pica, crnih cigara, kletvi, surovih muškaraca... Cim joj je tijelo ojacalo, cetrnaest godina besposlicarenja pretegnulo je nad jednom godinom pažnje i nježne ljubavi. U njoj se pocela javljati neka podmukla promjena. U pocetku Vincent sve to nije shvatao, a onda je polako postao svjestan što se zbiva.
Otprilike u to vrijeme, pocetkom nove godine, primio je od Thea jedno cudno pismo. Na ulici u Parizu njegov je brat susreo jednu ženu, samu bolesnu i ocajnu. Zbog bolesne noge nije mogla raditi. Bila je spremna da se ubije. Vincent je poslužio kao primjer i on je pošao njegovim stopama. Našao je toj ženi stan u nekih svojih prijatelja, doveo lijecnika da je pregleda, placao sve njene troškove. U pismima ju je nazivao svojom "bolesnicom". Jednom je napisao:
"Da se oženim svojom bolesnicom, Vincente? Da li je to najbolji nacin da joj pomognem? Treba li da ozakonim tu vezu? Ona mnogo pati. Nesretna je. Napustila ju je jedina osoba koju je voljela. Što da uradim da bih joj spasio život?"
Vincent bijaše duboko dirnut i napisao mu je ljubazno pismo. Medjutim, Christine je svakog dana postajala sve nesnosnija. Kad je u kuci bilo samo kruha i kafe ona je gundjala. Tjerala ga je da se odrekne modela i da sav novac troši na kucu. Kad nije mogla dobiti novu haljinu, prestajala je paziti na staru i puštala da je umasti i isprlja. Prestala mu je krpati odjecu i rublje. Opet je pala pod uticaj svoje majke, koja ju je uvjeravala da ce Vincent pobjeci od nje ili ce je istjerati iz kuce. Kako trajan odnos nije moguc, zašto onda razbijati glavu oko privremenog?
Da li bi smio savjetovati Theu da se oženi svojom bolesnicom? Zar je vjencanje najbolji put da se takvu ženu spasi? Ili je za tu vrstu žena najvažnije da imaju krov nad glavom, dobru hranu da bi ozdravile i ljubaznost, koje ce im ponovo uliti ljubav prema životu?
"Pricekaj" opominjao je brata. "Uradi za nju sve, to je plemenito dijelo, ali vjencanje ti nece nimalo pomoci. Ako se medju vama razvije ljubav, onda ce se želja za vjencanjem razviti sama po sebi. Medjutim, najprije se uvjeri da je mozeš spasiti."
Theo je i dalje slao po pedeset franaka tri puta na mjesec. Sada, posšto je Christine pocela nemarno voditi kucanstvo, novac nije trajao onoliko dugo koliko prije..."
Irving Stone - "Žudnja za životom"

07.12.2007.

...


Zašto sve ove price, zašto svi ovi mrtvi? Zato što su oni svoju bolest primili kao sudbinu, a ne kao nesretan slucaj. Covjek ranjen u ratu je zlosrecnik. Covjek poginuo u ratu je žrtva. A covjek koji se iz rata vratio zdrav i citav je ili bivši borac ili slobodan covjek, vec prema tome da li je odabrao da živi sa svojom prošlošcu ili da je ostavi daleko iza sebe.
- Mnogo je mrtvih, a malo preživelih medju onima o kojima pricate...
- Zato što od tri kancerozna bolesnika još i danas umiru dva. A i zato što covjek koji nastavlja svoju ovozemaljsku trku vjeruje da njegov život njemu pripada, iako je on vrlo cesto plijen drugih! Zato što život "mrtvog covjeka" može da se produži u mislima i srcu onih koji se sjecaju, koji ga nisu zaboravili. Cak i u mislima i srcu ljekara.
"Dešava nam se da o životu onih koje smo voljeli i koji su odavno mrtvi razmišljamo sa beskrajnom blagošcu", govorio je de Gol.
"Izmjeniti smrt"

27.11.2007.

"Spavajte mirno, rata nece biti"


Bice rata, kažu svi


Grozomorna aždaha rata nadvila se nad BiH i fijuce zrakom kao peršing raketa, iz usta joj izlazi sumporna para i ponekad bljuje vatru i oganj rastjerujuci pitome oblake nad bosanskohercegovackim krajolicima. Možda su od ratnih profitera jedino gori oni novinari koji zdušno bodre idejnog tigra od papira koji se zove novi rat u BiH. Vjerovatno i jesu, a uglavnom se radi o kreaturama bez ikakvog ljudskog identiteta u cijim srcima obitava samo konvertibilna marka ili vehementni euro. Niko od tih imbecila nece sa puškom u ruci trunuti u beskrajnim bosanskim rovovima, nego ce sjediti u udobnim foteljama i pisati o zlocinima armije koja ce ih braniti od kromanjonaca sa brda. Tako novinari dokazuju svoju politicku korektnost, koju obožavaju raznorazni bjelosvjetski filantropi, donatori i mecene cija ždrijela tuknu po nafti, petroleju i svježim dolarskim novcanicama. Doduše, moguce da je to sve zbog tiraža novina i gledanosti kretenskih informativnih emisija. Ali sigurno znamo da se naš covjek, jadnik kakav je uvijek bio, vec revnosno naoružava živežnim namirnicama. Ne mogu razluciti cija je glupost veca, ona novinarska koja lansira bombasticne vijesti ili ona ljudska glupost koja tim vijestima vjeruje. Nadrealni su i jedni i drugi, sem što ih dijeli debela klasna razlika. Medijski horor je, ipak, lakše izdržati ako ne spadaš u onu grupu gradjana koji mogu preživjeti mjesec dana sa pola šake masla. Nekog na životu drži maslo, a nekog je, kao sto znamo, pura održala u životu, ali i nenadmašna bosanska pura nije ništa mogla uraditi protiv smrti prvog predsjednika BiH... - piše tako Faruk Šehic za Start...

23.11.2007.

:)


"...Zidovi, gde god je na njima bilo mesta, bili su ukrašeni reklamama i kalendarima koji su prikazivali vesele devojke, s grudima kao napumpani baloni i bez kukova - plavuše, crnke, ridjokose, ali uvijek s tim razvijenim grudima, koje bi navele nekog posjetioca drugog pola da zakljuci, na osnovu tolikih nastojanja umetnika i publike, da središte razmnožavanja leži u dojkama.
Alisa Cikoj, odnosno supruga Huana Cikoja, koja je radila usred tih blistavih devojaka, imala je široke kukove i opuštene grudi, a koracala je oslanjajuci se na pete. Nije bila ni najmanje ljubomorna na devojke sa kalendara niti na one s reklama za coca - colu. Nikad u životu nije videla devojku slicnu njima, pa nije pretpostavljala ni da ih je ma ko drugi ikada video..." - John Steinbeck "Zalutali autobus"

Odlicna knjiga. Pocetak, nekih dvadesetak stranica, je ustvari super :)

20.11.2007.

...


Samo kod nas sve osim alkohola moze poskupiti...
Samo kod nas petogodisnjaci mogu pricati o ratu...
Samo kod nas nije bitno jesi li pametan ili glup...
Samo kod nas se u po bijela dana auta obijaju na parkingu koji, usput budi receno, nejeftino platis...
Samo ja uvijek, ali bas uvijek, presolim sve sto kuham...

20.11.2007.

Ne volim Hemona...


"...Nakon što sam s osrednjim uspjehom završio prvi razred, moji roditelji su mi, za nagradu, kupili rucni sat. Bio je okrugao, s velikim, vitkim brojevima pokrivenim staklenom kupolicom. Sekundara se pomjerala sitnim trzajima, a pokrete vecih kazaljki nikad nisam uspio da ulovim ma koliko uporno zurio u njih. Gledao sam cesto na sat, fasciniran nepromjenljivom istrajnošcu s kojom je iglicasta rucica preskakala preko zbijenih brojeva. Stavio bih prst na zglobnu žilu kucavicu i onda gledao na sat, i sinhronitet ta dva ritma umirivao me je. Morao sam, ipak, da navijem sat, svake noci prije spavanja, da ne bi, dok ja spavam, stao..."  "Pitanje Bruna" - Aleksandar Hemon

15.11.2007.

:)


Ja  jako volim snijeg...

08.11.2007.

:)


"Muževnost je na neki nacin dobila specifičnije, manje apstraktno znacenje od ženstvenosti. Mnogi ljudi izgleda smatraju da je ženstvenost kvalitet; ali veliki broj muškaraca i žena muževnost shvata kao kombinaciju pretpostavki i vrednosti koje muškarci ne mogu ni da prihvate ni da odbace. Volite fudbal? Onda volite i soul, pivo, prebijanje ljudi, hvatanje žena za grudi, i novac. Vi ste za rugby ili cricket? Volite Dire Straits ili Mocarta, vino, da štipate žene za guze i novac. Ne uklapate se u te slike? Macho, nein danke? U tom slucaju mora biti da ste pacifista vegetarijanac, duboko ravnodušan prema šarmu Michelle Pfeiffer, koji misli da samo razroki debeli decaci slušaju Luthera Vandrossa.
Lako se zaboravlja da možemo da uzimamo i biramo. Teoretski je moguce da se voli fudbal, soul i pivo, na primer, ali da se prezire hvatanje za grudi i štipanje za guzu (ili obrnuto); neko može da se divi Muriel Spark i Bryanu Robsonu. Zanimljivo je da su muškarci izgleda svesniji od žena o mogucnosti šarolikog ukusa: moja koleginica feministkinja je bukvalno odbila da poveruje da gledam Arsenal, a ta neverica ocito potice iz cinjenice da smo jednom razgovarali o nekom feministickom romanu. Kako je moguce da sam citao tu knjigu i bio na Highbury-ju? Kažite razumnoj ženi da volite fudbal i cucete prilicno trezveno mišljenje o muškarcima... " - Nick Hornby "Stadionska groznica"

Depresije nema :)

02.11.2007.

...


"Bakica je bila udata. Pre deset godina njen muž je pri uskakanju u podzemnu željeznicu iskliznuo - pregažen je, i obe su mu noge morale biti amputirane. Ta nesreca je cudno delovala na njega. Pred svojom ženom se toliko stideo što je bogalj da više nije legao s njom. Sem toga u bolnici se navikao na morfijum. To ga je brzo dotuklo - zapao je medju homoseksualce. Od tada se ovaj covek, koji je pedeset godina bio normalan, vucarao samo sa sumnjivim mladicima. Za žene je bio bogalj, i mislio je da u njima izaziva gadjenje i sažaljenje, a to nije mogao da podnese; za muškarce, pak, bio je samo covek koga je snašla nesreca. Da bi nabavio novac za mladice i morfijum, oduzimao je bakici sve što je našao i prodavao je sve što se moglo prodati. Ali bakica ga nije napuštala, iako ju je cesto tukao. Svake noci, do rane zore, stajala je pored svojih kolica sa kobasicama. Preko dana je, pak, prala rublje i ribala stepeništa. Stalno je bolovala od ženskih bolesti, a bila je teška svega cetrdesetak kilograma. Pa ipak, nikad je niko nije video neljubaznu. Mislila je da je njoj sasvim dobro. Ponekad je njen covek, kad bi se osetio bedan, dolazio k njoj i plakao. To su bili njeni najlepši trenutci..." - E. M. Remarque "Tri ratna druga"

Ista svakodnevnica.
Ista sranja.
Ista prica.
Ne volim ovaj grad.
Ne volim ljude.
Ne volim sebe.
Depresija se mjeri u postotcima?
Loše biometeorološke prilike uzrok su depresije?
Ovaj blog mi ide na živce.
Idem sama sebi najviše na živce.
Ne znam gdje cu za Novu Godinu.
Nemam volje.
Od danas slusam The Cardigans.


Stariji postovi

Govorim u snu...
<< 05/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031